Veliki srpski pisac i nobelovac Ivo Andrić (1892-1975), bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti, tvorac velikih romana “Na Drini ćuprija”, “Travnički hronika”, “Prokleta avlija i brojnih drugih djela.

Veliki srpski pisac i nobelovac Ivo Andrić (1892-1975)

Andrić spada u književne klasike 20. vijeka, kao izuzetan stilista i hroničar sudbina ljudi na ovim prostorima.

Studirao je književnost i istoriju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gdje je doktorirao istoriju 1924. djelom “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine”.

Bio je član “Mlade Bosne”, u Prvom svjetskom ratu hapšen je i interniran, između dva svjetska rata bio je ambasador Jugoslavije u Berlinu, a poslije Drugog svjetskog rata živio je u Beogradu.

U mladosti je pisao pjesme /zvirke: “Eks ponto”, “Nemiri”, “Lirika”/. Bio je pripovjedač snažne imaginacije i izuzetan poznavalac istorije BiH.

Odlikovala ga je vanredna čistota jezika i brušeni stil, prefinjena psihološka analiza, duboko poniranje u suštinske probleme egzistencije i umijeće da sugestivnom magijom riječi dočara ljudsku i društvenu panoramu minulih vijekova.

Koristeći narodna predanja, legende, istorijsku faktografiju, bogatstvo mašte i osjećanja svijeta, podigao je monumentalnu književnu građevinu, posebno romanima “Na Drini ćuprija”, “Travnička hronika”, “Gospođica”, “Prokleta avlija”, “Omer-paša Latas” /nedovršen/.

Ostala njegova djela su zbirke pripovijedaka “Nemirna godina”, “Žeđ”, “Jelena, žena koje nema”, “Znakovi”, “Deca”, “Kuća na osami”, putopisi i skice “Staze, lica, predeli”, meditativna proza “Znakovi pored puta”, “Eseji, kritike, članci 1 i 2”, “Sveske”.

Prostor BiH je možda i najbolje opisao u svojim djelima. Između ostalog, pripovjedao je i ovo: „„Vi vidite da je narod u Bosni podijeljen na tri ili čak na četiri vjere, podijeljene i zakrvljene među sobom, a svi zajedno odvojeni neprelaznim zidom od Evrope, tj. od sveta i života…”

Andrić je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine, bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Umro je na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu 13. marta 1975. godine u 82 godini.

Sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.

U svojim djelima ostavio je najcjeloviti prikaz ljudskih osobina: „Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno”.

I danas se prenose njegove riječi:

• Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!

• Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima.

• Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu jer bolje neće biti, još manje pomišljajte da bježite natrag jer se od toga ne može pobjeći. Da biste se spasili – idite naprijed.

• Tjerajte do vrhunca! Do apsurda! Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lijek.

• Postoje ljudi koji oko sebe šire radost. Jednostavno, spontano. Gdje se pojave – svane Sunce. I kad odu našim bićem odjekuju zvona njihovog smijeha i njihova radost traži svoj dom u našoj duši. Takvi su da nitko pored njih ne može biti nedotaknut. Kao da su sazdani od nekakvih opeka smijeha i igre, dovedeni iz nekog boljeg svijeta i nastanjeni kao dobri gosti među nama. Ozbiljni su kao odrasli i istovremeno jednostavni poput djece. U svojoj radosti pronalaze i snagu. I za sebe i za druge. Poteškoće im ne stavljaju na lice smrknutost. Vedrina je njihov životni moto… Hvala životu što takvi postoje.

• Šta ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.

• Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.

• Nije najgore što sve prolazi, nego što mi ne možemo i ne umijemo da se pomirimo sa tom prostom i neizbježnom činjenicom.