Ove riječi jula 2008. izgovorio je katolički sveštenik Vjakoslav Lasić na zagrebačkom Krematoriju, služeći pomen nekadašnjem zapovjedniku ustaškog logora Jasenovac i Stara Gradiška. Šakić, zloglasni komandant najvećih stratišta Srba, Jevreja i Roma, na odru je ležao – u ustaškoj iniformi.Scena sa Šakićevog ispraćaja u Zagrebu, gdje je sahranjen kao osuđenik za ratne zločine tokom Drugog svjetskog rata, po mnogo čemu je simbolična jer svjedoči o snažnoj proustaškoj energiji u javnom mnjenju nove, evropske Hrvatske.

Šakić, zloglasni komandant najvećih stratišta Srba, Jevreja i Roma

Da apsurd u ovom slučaju bude veći, ustaški zlikovac uhapšen je pod međunarodnim pritiskom 1999. godine u Argentini, a njegovo suđenje trebalo je da posluži kao voda za pranje prljave prošlosti mlade hrvatske države. Šakić je u njoj, međutim, pokopan u prisustvu lidera političkih stranaka, proustaških udruženja, hrvatskih generala…

Svega koju godinu ranije dao je intervju hrvatskim novinarima u kome je rekao da bi sve što je radio u ratu, da je moguće – ponovio.

Slučaj Dinka Šakića – zeta krvnika Maksa Luburića i saborca Ante Pavelića, koji mu je u emigraciji krstio i djecu, po mnogo čemu oslikava odnos današnje Hrvatske, kao i Katoličke crkve, prema izvršiocima genocida u NDH. Uprkos službenoj ogradi države od nedjela ovih zlikovaca, u praksi su često predmet obožavanja, javnog odavanja počasti, pa čak i uzdizanja na herojske visine.

Scene koje je oživio film Predraga Antonijevića „Dara iz Jasenovca“ dočarale su samo fragment surovosti ustaškog režima u sprovođenju sistemskog zločina, ali i podsjetile na tolerantan odnos hrvatskih vlasti prema kosturima iz državnog ormana. O tome možda i najbolje svjedoče gotovo nebrojena upozorenja centra „Simeon Vizental“ i njegovog direktora Efraima Zurofa, kojem nije promaklo veličanje fašizma u novovijekovnoj Hrvatskoj.

Primjera je pregršt. Žena zvijer Nada Šakić, Dinkova supruga, poslije rata uspjela je da emigrira u Argentinu i izbjegne odgovornost za počinjena djela. Kada su sredinom jula 1998. vlasti SR Jugoslavije zatražile od Argentine njeno izručenje, sa istim zahtjevom je požurila i Republika Hrvatska. Županijski sud u Zagrebu je već naredne godine odbacio sve dokaze protiv Šakićeve, proglasio je nevinom i oslobodio krivice. Ona je ostala u Hrvatskoj, gdje su se o njoj starali. Živjela je u elitnom domu penzionera u Zagrebu i uživala sve privilegije dostojne nacionalnog heroja i zaslužnog građanina. Inače, Interpol je 15. jula 2011. godine na zahtjev Srbije raspisao potjernicu za Nadom Šakić, osumnjičenom za zločine u ustaškim logorima. Istog dana hrvatski mediji su objavili da je optužena umrla 5. februara 2011. i da je kremirana na Zagrebačkom groblju Mirogoj.

Proustaša i u vladi

POSEBAN doprinos relativizaciji ustaške ideologije u novijoj prošlosti dao je funkcioner HDZ Zlatko Hasanbegović, koji je 2016. godine obavljao dužnost ministra kulture u hrvatskoj vladi. On je zapamćen kao čovjek koji je ustaše otvoreno nazivao „mučenicima i herojima“. Bliska mu je neosustaška ikonografija, pa se kao mladić slikao sa ustaškom kapom na glavi. Posjećivao je ultradesničarske skupove na kojima su se vijorila znamenja nalik na simbole NDH, zastave „crne legije“ i slično.

Mnogo je i dokaza da su ustaški zločinci tolerisani i u režimu bivše komunističke Jugoslavije. Zločinac Maks Luburić se do 1969. šetao po Evropi i Južnoj Americi, a poglavnik Pavelić je sve do susreta sa Blagojem Jovovićem 1957. bio uzorni građanin Argentine. Svi oni, za veliki broj građana Hrvatske i danas su patriote za uzor.

Isti status pojedini zločinci imali su i u komunističkoj Hrvatskoj. Kontroverzni kardninal Stepinac, iako osuđen za ratne zločine, sahranjen je u zagrebačkoj katedrali, a još sedamdesetih godina počelo je pravljenje njegovog kulta ličnosti, koji je kulminirao vatikanskim proglašenjem za „blaženog“. U katoličkim hramovima, posebno u Zapadnoj Hercegovini i u komunizmu nesmetano su služene mise za pokoj duše mnogim ustaškim zločincima i osvedočenim zlikovcima.