Među nebrojenim i nekim nezamislivim sadističkim oblicima torture, iživljavanja i zločina nad srpskim stanovništvom u dijelu sarajevske opštine Hadžići koji je, do izbijanja međusobnog sukoba, bio pod muslimansko-hrvatskom kontrolom, bila su i silovanja žena i djevojaka.

Zabilježeni su u toku građanskog rata u BiH i slučajevi silovanja maloljetnih srpskih djevojčica u Bioči kod Ilijaša i Sarajevu, kao i drugim krajevima tadašnje muslimansko-hrvatske zajednice.

Anđelka Bratić (1959) iz sela Dub kod Hadžića, koja je u sarajevskom egzodusu izbjegla u Bratunac, a trenutno sa porodicom živi u Čurugu kod Zrenjanina, jedna je od žena koja je preživjela takav oblik torture i siledžijstva, odnosno bila žrtva monstruoznog zločina.

Ona je izjavila Srni da su je silovali “crnokošuljaši” – pripadnici oružanih snaga Hrvatske za koje se govorilo da su iz Rijeke, što je potvrđivao njihov govor i terminologija koju su koristili, karakteristična za Dalmaciju i sjeverni Jadran.

A “crnokošuljaše” je na kuću Bratića naveo prvi komšija Seid Mehmedić, rekavši im da tu žive četnici.

“Mehmedić je prilikom upada `crnokošuljaša` u dvorište i kuću Bratića šetao putem, pjevušio i smijao se. Umro je prije nekoliko godina, ne dočekavši da odgovara ili svjedoči za zločin koji je on režirao i za koji, nažalost, još niko nije odgovarao uprkos našim izjavama i svjedočenjima koja stoje u spisima u tužilačkim ladicama”, priča Anđelka.

Duga je njena priča o preživljenim torturama Srba u dijelu Hadžića pod muslimanskom kontrolom, a posebno o stradanju njene porodice.

Pri izbijanju oružanih sukoba u Hadžićima, Anđelka je sa sinovima Vedranom i Goranom, svekrom Žarkom, svekrvom Radojkom i djeverom Mirkom bila kod kuće u Dubu, razdvojena od muža Nedeljka, koji se zadesio na poslu u Tehničkom remontnom zavodu u Hadžićima kada je nastupila blokada i uspostavljena ratna linija razdvajanja sukobljenih strana.

Anđelka kaže da se njihova kuća nalazila pored kasarne JNA, koju je vojska napustila 5. maja, a nakon toga neka policija, predstavljali su se kao HOS, odvela je njenog svekra Žarka i ostale sposobne muškarce srpske nacionalnosti iz susjednog sela Ferhatlije.

“Odveli su ih u Pazarić, gdje su formirali zatvor, a onda su počeli upadi u kuće, zastrašivanja, oduzimanje nakita i drugih vrijednih stvari od srpskog stanovništva. Odnijeli su i svekrovu lovačku pušku. Prijetnje, zastrašivanja i upadi u kuću bili su svakodnevni”, ističe Anđelka.

Navodi da je jednog jutra pred njihovu kuću stigla grupa vojnika u crvenom kombiju i odmah su izveli njene sinove i djevera, postrojili ih pred kućom, a Josip (ne zna mu prezime), koji je do izbijanja rata radio u Tehničkom remontnom zavodu u Hadžićima, oteo joj je iz ruku sina Gorana i bacio ga na zemlju, a drugi vojnik ga je udario nogom u rebra i dijete se onesvijestilo. Nastavili su ga tući govoreći da hoće da ga osunete, dok ona nije pala po djetetu.

Vođa grupe, koji je na glavi imao zeleni kačket, odveo je Anđelku na sprat kuće i, tukući je i prijeteći pištoljem, prisilio je da se skine.

“Šamarao me je i tukao, ali mi drugo ništa nije uradio. Psovao je četničku majku i izveo me iz kuće u raskopčanoj haljini, koju sam bila obukla. Sinu su bila polomljena tri rebra i niko mu nije ukazao medicinsku pomoć, pa su mu rebra ostala trajno deformisana, a ostale su i psihičke posljedice, zaostatak u razvoju, odnosno autizam”, ističe Anđelka.

Priča da su se, zbog stalnog maltretiranja, preselili u susjedno selo Ferhatlije u kuću Milene Bratić, misleći da će biti bezbjedniji zbog udaljenosti od kasarne.

Međutim, upadi i torture su nastavljene

“Oko 22.00 časa 9. septembra sjekirom su odvalili vrata, upali su u Mileninu kuću, oteli nakit koji smo imali i izveli Ljubicu Bratić. Vratili su je nakon jednog časa sa vidljivim povredama na cijelom tijelu. Stavljali su joj glavu na panj, kao da će je zaklati sjekirom, tukli je i iživljavali se. Pala je u nesvijest kada su je ubacili u kuću u kojoj je bilo više porodica familije Bratić. Sve su tukli”, kazuje Anđelka.

Ona opisuje da je došlo 10 “crnokošuljaša” u selo Ferhatlije, da su provalili u kuću i, nakon tuče i vraćanja LJubice, nju su izveli napolje.

“Iživljavali su se. Bila sam u sredini, a oni su šetali oko mene gurajući jedan drugog i skidajući mi odjeću uz najbrutalnije komentare. Radili su šta im je padalo na pamet. Osmorica, kako se pričalo, pripadnika HOS-a silovalo me je i izgubila sam svijest”, ističe Anđelka.

Narednog dana dala je izjavu Mensuru Čoviću i daktilografkinji Muneveri Musić u policijskoj stanici u Pazariću, ali nikada niko nije odgovarao.

Anđelka naglašava da su sve vrijeme, dok su se HOS-ovci iživljavali i sprovodili torturu nad Bratićima, komšija Seid Mehmedić i njegov sin šetali i pjevušili putem pored njihove kuće, a Seid je i uputio pripadnike oružanih snaga Hrvatske na srpsku kuću Bratića.

Prema Anđelkinim riječima, tih dana odveli su Joku Bratić u školu u Pazariću u kojoj se nalazio zatvor, ispitivali je i mučili.

“Kada su je pustili, nakon desetodnevne torture, žena je doživjela nervni slom i objesila se u svojoj garaži. `Crnokošuljaši` su se hvalili da su očistili Bradinu u susjednoj opštini Konjic i da će i nas sve poklati. Ubili su Špiru Bratića, a njegovu sestru Velinku su izboli nožem”, prisjeća se Anđelka.

Ona kaže da je uznemirava prisjećanje na te događaje i da nakon ovakvih razgovora po nekoliko noći ne može da spava.

Anđelka ističe da su razni oblici maltretiranja, prijetnji i verbalnog vrijeđanja nastavljeni sve do 28. oktobra 1992. godine, kada je ona sa svekrvom i djecom prešla na srpsku teritoriju.

Na kraju se sjetila da je Jakić Mirsad, iz sela Lokve, pred njihovu kuću na traktoru dovezao izmasakrirano tijelo Gojka Gračanina u iscijepanoj vojničkoj uniformi, za kojeg je taj Mirsad tvrdio da je zarobljen živ i da je umirao na mukama.

Ovakvi razgovori izazivaju mučninu i teško je opisati sve što su srpski civili u muslimanskom dijelu opštine Hadžići prepatili, a određen broj nije ni preživio mučenja, zvjerstva i torture za koje još niko nije odgovarao iako su svi preživjeli dali izjave nadležnim istražnim organima i iskazali spremnost da svjedoče u sudskim procesima, koji se ne pokreću zbog srpskih stradanja i čeka se da počinioci i svjedoci umru pa da predmeti o tim zločinima ne budu procesuirani nego arhivirani, uz najčešće obrazloženje u pravosuđu BiH – “u nedostatku dokaza”.