Na južnoj strani saborne hilandarske crkve, snažno razgranata, raste loza Svetog Simeona. Stablo joj izlazi iz zida, na metar i po visine, iz groba Svetog Simeona – Stefana Nemanje, koji se nalazi u unutrašnjosti hrama.

Hilandarska crkva

Sam Hilandar je svetinja i sve je u njemu svetinja.

Ali postoje i svetinje među svetinjama. U Hilandaru su to: čudotvorna ikona Bogorodice Trojeručice, dvije Bogorodice Odigitrije, Hristos Spasitelj i loza Svetog Simeona Mirotočivog. Tu je, iza igumanskih prestola, među molitvenim ikonama, srebrni kivot Svetog Simeona iz koga raste loza.

Bogorodica Trojeručica

U Hilandarskoj sabornoj crkvi, ispod oltara, postavljena je čudotvorna ikona Bogorodice Trojeručice. Predanje kaže da je sveti Jovan Damaskin, čuveni bogoslov, pjesnik i poštovalac ikona, bio oklevetan kod kalifa u Damasku. Surovo je kažnjen odsecanjem desne ruke. Osakaćeni pjesnik pao je pred ikonu Presvete Bogorodice moleći se. Iste noći mu se ruka vratila. Pred čudom koje se zbilo, kalif bi obuzet kajanjem i požele Jovanu da vrati sva dostojanstva. Međutim, on se zahvali i ode u manastir. Iz blagodarnosti prema isceliteljki, dao je da se u srebru izradi reljef njegove ruke koji priloži u ikonu. Tada ona dobi ime Trojeručica. Nju je sveti Jovan Damaskin potom odnio u Jerusalim, u lavru prepodobnog Save Osvećenog. Tamo je bila od polovine VIII do početka XIII vijeka, kada je poklonjena arhiepiskopu srpskom, Savi Nemanjiću. Kada je Sveti Sava išao iz Svete Gore u Srbiju, da miri zavađenu braću, ponio je sa sobom pored moštiju Svetog Simeona i Bogorodicu Trojeručicu. Poklonio je bratu Stefanu sa zavjetom da je čuva u svom domu i za vreme rata nosi pred srpskom vojskom.

Bogorodica Odigitrija

U doba prvih ktitora, na nekom svečanom mjestu u crkvi, možda u nekom proskinitaru, bila je, radi odavanja počasti, postavljena posvetna ikona manastira Hilandara – Bogorodica Odigitrija. Njeno ime nosio je Hilandar od obnove pod Nemanjom i Savom. Morala je, zato, biti nabavljena čim je crkva počela da služi. Urađena je u mozaiku, ali nije velika, kao što nisu velike ni druge patronalne ikone po svetogorskim manastorima, ako su izvedene mozaičkom tehnikom. Donesena je, svakako, iz nekog od većih umjetničkih vizantijskih središta, prije svega iz Carigrada ili Soluna, gdje se njegovao mozaički zanat. Strogošću svojih crta, ozbiljnošću izraza i upečatljivim pogledom krupnih očiju, izazivala je poštovanje. Bogatstvom upotrebljenog materijala nadmašivala je sve ostale Hilandarske ikone, jer više nijedna, do kraja srednjeg veka, nije bila urađena u mozaiku. Vjerovatno je upravo pred njom preminuo Simeon Nemanja (26. februara 1199. godine), koji je pred smrt, po svedočenju Hilandarca Domentijana, zatražio da mu se donese ikona Bogorodice kako bi joj predao svoj duh. Najpre je to mogao učiniti pred ikonom Bogorodice Odigitrije kojoj je posvetio Hilandar.

Kada su Latini napustili Carigrad (1261.), novi Vizantijski car Mihajlo VIII Paleolog trijumfalno je ušao u staru prestonicu. Svakako je njegovim staranjem na galeriji Sv. Sofije bila postavljena mozaička slika velikog Deisisa, jedno od najjlepših vizantijskih dijela u tom vijeku. Novo ostvarenje nije ostalo bez odjeka. U Hilandaru su sačuvane dvije velike ikone, Bogorodica Odigitrija i Hristos Pantokrator, svakako urađene tih godina.

Bogorodica Odigitrija i Hristos Pantokrator

I Hristov i Bogorodičin lik neposredno se oslanjaju na istoimene likove sa carigradskog Deisisa, kao da su i njih uradili carigradski majstori. Istorodnost ih povezuje i sa nekim sopoćanskim ostvarenjima, što omogućuje da se vreme nastanka dviju ikona veže za godine oko 1260. S obzirom na istu veličinu, dvije ikone iz Hilandara morale su prvobitno biti postavljene kao pandani. Najprirodnije je misliti da su bile urađene za prestone ikone na ikonostasu stare crkve. Po umjetničkoj vrijednosti svakako su najljepše u zbirci ikona manastira Hilandara, a bile su među najljepšim u Vizantiji u XIII veku.

Grob Sv. Simeona

Na južnoj strani saborne hilandarske crkve, snažno razgranata, raste loza Svetog Simeona. Stablo joj izlazi iz zida, na metar i po visine, iz groba Svetog Simeona – Stefana Nemanje, koji se nalazi u unutrašnjosti hrama.

Po predanju, Sveti Sava je sedam godina nakon očeve smrti došao iz svoje isposnice u Kareji da pripremi prenos moštiju Sv. Simeona u Srbiju, radi mirenja zavađene braće. Hilandarski monasi neutješno su plakali žaleći što ih njihov svetitelj napušta. Tada se Sveti Simeon u snu javio igumanu Metodiju rekavši mu da je neophodno da se mošti prenesu u rodnu grudu, a za utjehu hilandarskom bratstvu iz njegovog praznog groba iznići će loza, koja će rađati dok blagoslov njegov na Hilandaru bude počivao.

Čudotvorna loza Sv. Simeona

Loza se održala do današnjih dana, i svake godine, bez izuzetka, bogato rađa. Izuzev obrezivanja, nikakva joj se druga nega ne ukazuje. Ona predstavlja čudo Božje, moralnu utehu i duhovno ohrabrenje za hilandarsko bratstvo.

Hilandarski monasi tvrde da je grožđe sa loze Svetog Simeona najbolji lijek za neplodnost. Po sačuvanom predanju koje potiče iz 1572. godine, neki Turčin je, uz pomoć čudotvorne loze hilandarske dobio sina, pa je u znak zahvalnosti poklonio manastiru nepregledno imanje i šume, a sin mu docnije prešao u pravoslavnu veru i zamonašio se.