НОВОСТИ

O Srpskoj i njenoj budućnosti

27/04/2021

Nažalost, oni među jugoslovenskim narodima koji su želeli slobodu, puna prava i državu morali su da je odbrane oružjem. Zavodljivu tezu SAD i saveznika – da su Srbi jedan kulturno defektan narod koji je propustio da prihvati “kraj istorije” i svoje zasluženo mesto na njenom otpadu, asimilovan u drugim rapublikama i hegemonizovan od komunističke birokratije i Albanaca u Srbiji – demantovao je “povratak istorije sa godišnjeg odmora” sredinom septembra 2001. godine. Rat Slovenaca sa JNA (u kom je Miloševićeva Srbija bila neutralna), krvavi rat između Bošnjaka/Muslimana i Hrvata, međumuslimanski rat u Zelenoj Krajini i, konačno, endemski građanski rat u Severnoj Makedoniji, pokazali su još devedesetih godina svu besmislenost teze o “agresiji” i o isključivoj srpskoj odgovornosti za rat. Kao da nije bilo dovoljno stvarnog srpskog udela u početku rata i ratnim zločinima – koncept pogleda na prošlost prema kome su Srbi imali ideologiju, ciljeve, praksu, pa prema tome treba da dožive i sudbinu, nacista iz Drugog svetskog rata, nije samo temelj političkog mejnstrima Bošnjaka, Albanaca, Crnogoraca pa i Hrvata, već je on u naše vreme, utkan u samu srž identiteta ovih naroda.

RS

 

Mi Srbi u Bosni i Hercegovini tražili smo 1992. ona prava koja Albanci, kao u svakom pogledu malobrojnija manjina, imaju u današnjoj Makedoniji. Nisu nam data. Istina je da smo za očuvanje umanjene jugoslovenske federacije bili spremni da prihvatimo da ostanemo na krajnje formalnim pravima koja nam je davao Ustav iz 1974. godine. Sudbina bi nam da je ova ponuda bila prihvaćena bila svakako gora od one koju su iskusili Srbi u Crnoj Gori (potpuno obespravljenje). Činjenica da ni danas, kada je izvesno da su Srbi i Hrvati u BiH, uprkos svemu, upućeni jedni na druge, nije moguće poslati pismo na ćirilici iz hrvatskog dela Mostara u Novi Sad – uprkos tome što su upravo Hrvati u ovom kantonu/županiji tražili i dobili status konstitivnog naroda za Srbe – pokazuje da je 1992. ustvari u pitanju bio sâm opstanak srpskog naroda kao zasebne evropske nacije.

Republika Srpska je tako nastala na imperativu samoodržanja. U onim uslovima, kada je sve – uključujući, Rusku Federaciju, vođstvo i ustrojstvo Srbije i JNA – bilo protiv njega, srpski narod u BiH je ustao u obranu svojih prava. Odbranio ih je uprkos svemu. Time su Srbi uspeli u nečemu u čemu drugi narodi – kao što su Rusi, Mađari, Nemci, pa i Fancuzi – nisu. Odbranili su svoja prava i stvorili državu u uslovima opšteg poraza. Za nas velika pouka treba da bude i to kakvi smo mi zaista bili pobednici 1945., ako smo se praktično voljom naših saveznika i potpunom kratkovidošću i kriminalnim nemarom elita, suočili sa propašću svega za šta smo se borili pa i rušenjem onih opštih prava koja su u to vreme svima drugima bila priznata?

Srpska je stvorena po hrvatskom modelu građenja nacionalne države i prvi je i jedini takav naš projekat od vremena kneza Mihaila. To, međutim, nije bila naša odluka. Posle vek i po nastojanja ostali smo bez saveznika među Južnim Slovenima. Pošto je srpski nacionalni pokret tokom 20. veka mnogo duže podstica i pomagao nacionalnu emancipaciju drugih Jugoslovena, nego što ju je sprečavao – jasno je da je za nas jedini put da stvaramo svoje države i branimo sopstvena prava. Sva jugoslovenska, “građanistička” ili evropska rešenja, koja primenjuju ekskluzivno na Srbe kao manjinski narod su, dakle, neusmnjivo na štetu prava i interesa našeg naroda.

Rat je naizgled vođen uzalud. Kolektivna prava nacija u BiH, koja postoje i danas, su na tek malo nižem nivou određena svim konceptima preuređenja BiH, od Kutiljerovog do plana Kontakt grupe. Pitanje teritorija, bar kada je reč o procentima, se u najvećem kompromisu svake od strana svelo na međusobnu razliku od svega 3% ukupne teritorije BiH. Američke vojne snage rešile su ovo pitanje tako što su nametnule bošnjačku meru kompromisa.
Rat je završio naizgled bez pobednika. Suštinski, u BiH su pobednici Srbi i Bošnjaci. Srbi su dobili svoju državu zapadno od Drine. To je rušenje granica koje su u Evropi, ništa manje nepravedno, postavljene vekovima pre Gvozdene zavese. Srpski narod je izgubio prostrane teritorije na kojima je do tada živeo kao velika većina, a dobio krajeve u kojima je bio u manjini, ali je ipak stekao svoju republiku koja je imala 75% kapaciteta nezavisne države. Bošnjaci su dobili za 30% više teritorije od one na kojoj su u većini živeli pre 1992. godine. Dobili su Sarajevo u kome im je tako dugo trebalo da postanu dominantna većina, neprekinutu nacionalnu oblast i mogućnost da u perspekivi stvore sopstvenu republiku od Bihaća do Goražda. Naravno, kao što su Srbi izgubili prostrane oblasti Bosanske Krajine, tako su i Bošnjaci izgubili brojna opštinska gradska središta u kojima su u vreme osmanske vlasti njihovi preci stekli većinu. Time je frustrirano jedno davno verovanje o tome da su većinske Srbe “nasledili” od svojih starih kao obespravljene, slučajne stanovnike zajedničke zemlje. Uverenje da postoji mogućnost da dobiju Bosnu bez Srba – kao što su svoju državu dobili Hrvati – koren je frustracije većine protagonista bošnjačkog nacionalizma.

Najveći pobedinici među velikim silama bili su Ruska Federacija i SAD. RF je 1994., u okviru Kontakt grupe, po prvi put od 1917. godine postala član nekog konzorcijuma Velikih sila. Danas ona duboko u unutrašnjosti NATO-a ima jednu malu, polunezavisnu državu za saveznika, u Vašingtonu pre četvrt veka na tako nešto svakako nisu računali. SAD su dobile jedini rat u kome su posle 1989. nekako pobedile. Bosna je jedina država u koju su od tada došli, a da iz nje posle par godina nisu pobegli ili makar već godinama o tome ne pregovaraju. Ipak, Bosna je postala važan deo razvoja njihovih ekstremističkih neprijatelja. “A Be Ce ratnici” (Avganistan, Bosna i Čečenija) temelj su otpora i poraza SAD na Bliskom i Srednjem Istoku. Na drugoj strani, SAD su bombardovale Srbe 1995. i 1999., a Bošnjake su sprečile da osnuju svoj entitet-državu tamo gde imaju vlast. 11/13 loših segmenata sadašnjeg ustava BiH stvorili su upravo Amerikanci iz nepoverenja prema muslimanima.

Republika Srpska se tokom proteklih četvrt veka razvijala krivudavim pravcem i različitom brzinom. Treba reći da je Srpska od početka bila opterećena spoljnim pritiscima i unutrašnjim teškoćama. Uprkos činjenici da je nastala na siromašnijoj i industrijski manje razvijenoj polovini BiH, RS je uspela da sustigne Federaciju BiH. Ona je u većoj meri demorkatska i funkcionalnija polovina BiH. Primila je dvostruko manje strane pomoći. Pomagala je Srbija, koja je na razne načine dala ili uložila oko 10 milijardi evra, u savremenoj vrednosti, u Republiku Srpsku. Ovogodišnji budžet entiteta je nešto manji od 1,9 milijardi evra.

Veliki deo prilika je ipak ostao neiskorišćen. Srpska je propustila da izgradi efikasne državne ustanove. Tome je doprinelo i ograničenje sudske samostalnosti, ali ostaje činjenica da naše elite nisu imale želju da zaista razvijaju institucije. Nije stvorena nova državna elita: umesto da školuje nove generacije i buduće utemeljitelje univrziteta, privrede, države itd. na stranim univerzitetima i obezbedi veću vertikalnu socijalnu prohodnost nego ranije, RS je potvrdila atavizme regionalne podvojenosti i perverzne lokal-patriotizme u kojima mesni ministri, načelnici, profesori, akademici i ambasadori podsećaju na bezbrojne pukovnike iz latinoameričkih romana. Srpska je uspevala da održi kontinuitet razoja pod stranim protektoratom, sa desetinama hiljada okupacionih vojnika, duboko podeljena i sa smenjivošću vlasti, da bi danas bila među prvim državama Istočne Evrope u kojima je uspostavljen hibridni režim koji ne podnosi opozciju, a poraz na izborima doživaljava kao nacionalnu opasnost. Ako je opozicija loša, treba znati da je ona uvek ogledalo vlasti.

Takva Republika Srpska – u kojoj se istočni deo seli u Beograd, a zapadni u predgrađa austrijskih gradova – postaće vremenom prazna forma – napuštena dedovina na koju mislimo o praznicima i kada treba platiti porez. Ako ne bude reformisana u funkcionalnu, pravnu, demokratsku i meritokratsku državu, te upravljena ka punoj nezavisnosti, ona neće moći da se suoči sa najvećim izazovom koji čeka Evropu i njene prekookeanse dijaspore u ovom veku – depopulacijom. “Bela kuga” je neprijatelj budućnosti. Ako nešto uskoro ne bude temeljno promenjeno, propadanje će biti sigurno i vremenom će se pretvoriti u sunovrat. Normalnom čoveku ne može biti uteha što će takva sudbina stići i druge balkanske narode.

ПРАТИТЕ НАС

Komentara bez...

Остале Вијести